Dragi moj profesore Banda,
pišem sa suzama u očima jer sam sada saznao tužnu vijest, a Tebe nema već 4 godine... Upravo sam obavijestio svoju staru majku da te nema među nama te je ona kao i ja pustila suzu i pomolila se za Tvoj mir... za svog Slavonca.
Ja sam onaj mali iz Novih Jankovaca koji je svakodnevno nosio svoju harmoniku autobusom u Vinkovce, ili je možda ona ipak nosila mene. Ne mogu se ne sjetiti koliko si puta izašao pred mene na autobus ''kod bureka'' preko puta crkve. Od dana našeg poznanstva kada smo prvi puta zajedno odsvirali moju prvu dječju svirku ''Ja sem Varaždinec'', ništa nije bilo isto. Odustao sam od učenja nota i tzv programa; a i uživao iz dana u dan svirajući i svirajući sa svojim profesorom. Iako su i roditelji i ostali u školi bili protiv toga, ja sam samo vjerovao svome profesoru u kojem sam vidio sve ono što ja želim biti u životu. Na kraju te je moja mama toliko zavoljela da je uživala u svakoj riječi koji si meni uputio na putu moga odrastanja uz moju harmoniku... Na žalost, došla je tužna '91, ja sam otišao u Zagreb i nikada više nisam dotaknuo harmoniku, iako me djelilo samo pola godine do kraja 6 godišnjeg sviranja... kada sam te sreo u tramvaju tih 90-tih, molio sam te da bilo gdje i bilo kada zasviramo, no život je htio drugačije...
Konačno, hvala svima Tvojim prijateljima i obitelji koji su napravili ovu stranicu kako bi Ti uvijek mogao pisati i sjetiti se sa sjetom proteklih vremena.
