Nisam bila kod mog druga Cene na sprovodu ali sam ga posjetila negdje u decembru
ili pocetkom januara vise se nesecam u njegovom zadnjem prebivalistu, gdje je u invalidskim kolicima neprestano duvao ne bi li ublazio bolove i slusao muziku.
jos sam mu poslala przenice Van Morrisona postom kao i crtez na svili nekog tibetanskog boeddhistickog bozanstva, u kojima je jos mogo uzivati nekoliko tjedana...toliko je s naporom govorio i sve tise i tise da ga skoro nisam mogla cuti a kamoli pogoditi sto mi hoce reci.sjecam se da je u odredjenom trenutku dosao doktor da vidi kako je cena, a cena se jos nadao da ce mu operisati nogu koja mu je skroz pocrnjela i bio je ubjedjen (onako napusen)da ce doktori uciniti sve da mu bude bolje.on je jadan mislio da je u tom hospiku da se malo odmori i ojaca. doktor mu jos onako okrutno ko sto samo holandjani mogu biti govori kako su vec sve ucinili i da je vec sve manje vise gotovo, jer u hospik dodju ljudi kojima preostaje jos otprilike mjesec dana...vidjela sam kod cene fotku njegovog sina koji je tada bio tek 4 godine, prekrasan djecak.
cena je bio borac do kraja.
[Preuzeto bez odobrenja iz komentara na blogu Viljuska pise srcem]
