SJEĆANJE NA PRIJATELJA

Toni Šarič, 2006-06-07

EDIT ARTICLE


Nije mi namjera pisati nekrolog ili tako nešto uobičajeno za situaciju, ali ponukan nekim tekstovima po sajtovima u susjednoj državi, bilo mi je..neugodno malo, pa sam odlučio obaviti pravo malo prisjećanje na jednog od najzanimljivijih&najdražih vinkovčana koje sam imao priliku upoznati. Ja ću odraditi svoje malo prisjećanje, a naravno da pozivam i Stare Vinkovčane da se pridruže, pa makar i u postovima.

Moje sjećanje na Cenu seže u rane 80-te kada sam ga upoznao kao dugokosog a samozatajnog bosonogog trkača po terenu ondašnjeg Dinama, dok sam veselo skakutao oko atletičara i ostalih koji su se muvali po stadionu. Krajem tih istih 80-ih počeli smo se sretati u knjižnici, gdje je on istovarao ogromne hrpe knjiga i uzimao neke nove, ostavljajući me posramljenog s mojom jednom, a koju sam uvijek važno vraćao, misleći da sam baš cool. I onda slijede susreti s njim u Saloonu, kada sam stidljivo gledao Starije&Poznatije kako se provode i kada sam bio jako važan zato što me Cena pozdravio. Kasnije sam saznao da je on odsvirao i usnu harmoniku na prvim snimkama Majki i Pokvarene Mašte, da je svirao jedno vrijeme bas u The Užas, da je zapravo bio multitalentiran instrumentalista i da predaje u Muzičkoj školi. Biljan je čak prve stručne informacije o vještini prebiranja po žicama gitare dobio od Cene, a ja sam se jednom odvažio i otišao s njim tamo i važno izgovorio da volim blues, te sam uskoro dobio i svoju prvu blues snimku one legendarne (licencno objavljene) kompilacije Harmonica blues of, i počeo stidljivo svirucati blues harmoniku. U to vrijeme sam jako volio blues i mislio da je jako važno u rokenroul gradu znati nešto odsvirati, pa sam ja htio biti taj harmonikaš, koji će – uz Ceninu pomoć – učiniti neke nove snimke nekih novih bandova još boljim i još opakijima. Od rijetkih informacija koje sam imao o njemu, tada sam saznao da je Cena usvojen i živi kod Zagrebačkog bloka. U to vrijeme malo-pomalo počela su se brojati zrnca i ja sam saznao da je Cena imao nekoliko zrnaca viška... E, i onda počinje rat. Jedna od priča koju sam čuo je da je Cena negdje u Sloveniji, u jednom zadimljenom klubu impresionirao prisutne i zasviravši im par jazz standarda na nekoliko instrumenata osigurao si gažu i kruh, te se tako dokopao i Amsterdama. U kojem je živio kao ulični i studijski svirač, i da živi s nekom Nizozemkom. Siguran sam da je otišao sretan iz Vinkovaca, da to nije imalo veza sa viškom zrnaca, kako su pokušali sugerirati i ja ne bih volio da ostane upamćeno kako je Cena ima neki razlog za to. On je jako volio Vinkovce i sve prekrasne ljude iz ovog grada, on je htio pomoći...to je danas nevjerojatno, on je bezuvjetno pomagao...Kad su Zabranjeno pušenje svirali na VK-bazenu, krajem 90-ih, u razgovoru su me pitali jel znam nekog Cenu, i oduševljeno mi ispričali da im je svirao na nekoj pjesmi, kao, „došo, odsviro, pojeo, opro suđe i ošo!“, potvrđujući time da se zaista radi o njemu.

Slijedećih nekoliko informacija da je Cena bio u gradu dobio sam od Matakovića (Cena mu je svojevremeno pravio izložbe...) i posljednji put sam ga vidio kod Gazda Joze (dobro, znam da se tako ne zove, al kad mi je tako ostalo), za Božić, gdje sam ga upoznao sa svojom suprugom i popio pivo, zadovoljan što sad, eto napokon, stojimo za šankom i pričamo. Nisam znao da je to bio njegov oproštajni posjet, da je on bolovao od raka i da se ustvari došao „pozdraviti sa Ekipom“. Vijest o njegovoj smrti saznao sam od Zimonića, slučajno se zatekavši u njegovom društvu u trenutku kad mu je Smajo javio. Cena je bio oženjen Nizozemkom, imali su i petogodišnje dijete. U Amsterdamu mu je priređen oproštajni session, koji su u jednoj birtiji odsvirali njegovi jazz prijatelji. U izradi je i stranica posvećena njemu, s koje skidam ove fotografije. Bilo mi je žao, daleko od toga da sam bio dio njegove Ekipe, ali bio mi je jako drag, jedan od ljudi koji su imali pokriće, koji su se uvijek nasmijali i koji će nam jako nedostajati...



[Preuzeto bez odobrenja s bloga Republika Vinkovci]